...A onda On
Bila sam tako sigurna u sve! U sebe, svog muža, decu, porodicu, prijatelje... I uvek sam nalazila način da se osećam dobro. Večiti optimista svuda i uvek. Neizlečivi romantik, sanjar, što bi rekla jedna od mojih bliskih prijateljica: "skini više te ružičaste naočare i prestani da živiš u svetu čarobnjaka i vilenjaka", ne ipak ih nisam skinula... I ipak je sve uvek "dobro" - "nemamo pare za račune?" - "dobro, snaći ćemo se" "nemamo vremena?" "dobro, naći ćemo ga" i uvek se nekako sve svede na dobro...
Treba mi posao? Ok, naći ću ga...
i jesam, potpuno sama kao i uvek, i možda se upustila u nemoguću situaciju, ali moji vilenjaci kažu da je to trebalo baš tako i da će se to završiti kao i uvek - DOBRO!
I eto, onda naleteh na Njega...
Bože dragi, kako si uspeo u jednog čovek da ubaciš i intelekt i lepotu i šarm i dobrotu? Pa još i iskrenost, otvorenost, pomalo i opušenosti a da on pri tom i ostane takav bez obzira na to koliko breme si mu stavio na leđa?
I sada šta?
Šta dalje?
Da ja i dalje mislim da će biti dobro? Pa ne bih baš rekla da će biti... Ne pored misli koje me opsedaju...